Afrika

Afrika, po veličini drugi kontinent na Zemlji. Ime mu potječe od Rimljana, koji su Afrikom (lat. Africa, možda prema imenu berberskoga plemena Afer, mn. Ifri ili prema semitskom /punskom/ korijenu ‘fr odnosno hebrejski, i arapski ‘afar: prašina, zemlja) zvali svoje posjede u današnjoj Tripolitaniji i Tunisu. Afrika je okružena Atlantskim i Indijskim oceanom, Sredozemnim i Crvenim morem. Od rta Ra’s Ben Sekka (37°21´ N) na sjeveru do rta Agulhas (34°52´ S) na jugu duga je oko 8000 km, a od rta Verde (17°32´ W) na zapadu do rta Hafun (51°26´ E) na istoku široka je 7400 km. Na sjevernoj polutki leže 2/3 njezine površine; s otocima obuhvaća 30 173 248 km². Od Europe je rastavljaju 14 km široka Gibraltarska vrata, a s Azijom je veže uska Sueska prevlaka.

Građa i reljef

Izuzevši gorje Atlas (4167 m), Afrika je građena od staroga kamenja, koje je od paleozoika ostalo nepromijenjeno. Građom je slična brazilskoj masi u Južnoj Americi, Dekanskomu poluotoku u Aziji i zapadnoj polovici Australije. Pretpostavlja se, po zajedničkoj fosilnoj flori Glossopteris, da su sve te stare mase pripadale jedinstvenomu prakontinentu Gondvani. U prastaroj kristaličnoj osnovi Afrike prevladavaju graniti, zatim gnajsi i metamorfni škriljevci. Prastaru osnovu pokrivaju sedimentni slojevi vjerojatno prekambrijske starosti. Sjeverozapadni dio Afrike nabran je u neogenu, a Gibraltarska vrata nastala su u pliocenu. U južnoj Africi gorje Transvaal nastalo je kaledonskim ili algonkijskim nabiranjem. Neprekidnom denudacijom, od paleozoika do miocena, snizila se i poravnala golema površina Afrike, koja se uglavnom od paleozoika nije nabirala. Zbog izdizanja i lomova, koji su poslije nastali, rasjedima je raskomadana afrička masa u nekoliko dijelova. U pojedinim kotlinama rasjednih uleknina poslije su nastala jezera, a ulekninu Crvenoga mora ispunila je voda Indijskog oceana. Tektonske pokrete pratili su jaki vulkanski procesi. Lavom, koja je prodrla kroz linearne prijelome, pokrivene su velike površine u Etiopiji i Keniji. Pomicanje tla u području rasjeda traje i danas (česti potresi). Zbog te nestabilnosti pomiču se vertikalno i neke obale Afrike.

Afrika se sastoji od nekoliko prirodnih cjelina. Na sjeverozapadu se područje Atlasa nastavlja preko Gibraltarskih vrata na Andaluzijsko gorje ili Betijske Kordiljere (španjolski Penibético) Pirenejskoga poluotoka, a na jugu se prislanja na Saharsku ploču, od koje je tektonski odijeljeno. Valovitu Saharu (8,6 milijuna km²) mjestimično prekidaju uzvisine i 1700–3400 m visoka gorja (Ahaggar ili Hoggar, Aďr ili Azbine, Tibesti i dr.), građena pretežno od granita, vulkanskoga kamenja i starih naslaga. U jednoličnoj građi Sudana ističu se plitke zavale (zavala jezera Čada), omeđene uzdignutim pragovima od kristaličnoga kamenja. U zavali rijeke Konga pokriveni su slojevi staroga kamenja riječnim naplavinama. U mlađem vulkanskom gorju Kameruna nalaze se manji krateri još u stanju solfatara. Primorje južne Afrike ispinje se stepenasto prema staromu rubnom gorju Drakensberg (Kwathlamba) s vrhuncem Thabana Ntlenyana (3482 m). Prema unutrašnjosti spušta se u zavalu Kalahari, koja se nalazi na visini oko 1000 m. Područje istočne Afrike karakteriziraju veliki rasjedi, zbog kojih su nastale tektonske uleknine djelomično ispunjene vodom. U središnjoj afričkoj uleknini, koja se pruža od donjeg toka rijeke Zambezija do doline gornjeg Nila, leže jezera Tanganyika, Kivu, Edwardovo i Albertovo jezero, a u istočnoafričkom jarku, koji se pruža sr. dijelom Etiopije do ruba jezera Nyase, nalaze se jezera: Rudolfovo (Turkana), Stefanijino (Chew Bahir), Abaya, Shala i Zwai (Ziway Kayk). Osim visokih vulkana – Kilimandžaro (Kibo, 5895 m), Mt. Kenya (5199 m) i Elgon (4321 m) – izdiže se ovdje i gorje Ruwenzori (5109 m). U Etiopskom visočju pojedini vrhunci uzdižu se i više od 4000 m (Ras Dashan, 4620 m). Somalijska ploča građena je od lave i morskih sedimenata.

Obala Afrike slabo je razvedena: duljina obalne linije iznosi 25 904 km. Sr. dijelovi Afrike udaljeni su od mora oko 1500 km, a prosječna je udaljenost od mora 670 km. Na 1000 km² površine kopna otpada manje od 1 km obale. Na otoke i poluotoke otpada samo 2,1% ukupne površine Afrike, a 97,9%, na trup. Na sjeverozapadu, u Atlantskom oceanu, leže Kapverdski i Kanarski otoci te Madeira, a uz zapadnu obalu kontinentski otoci Bissagos, Fernando Póo, Principe, Sao Thomé i Annobón te oceanski otoci Ascension, Saint Helena i Tristan da Cunha. Uz istočnu su obalu kontinenta otoci i otočja Madagaskar, Mafia, Zanzibar, Pemba, Comores, Aldabra, Seychelles, Mauritius, Réunion i Sokotra, a u Crvenom moru arhipelag Dahlak.

Otkrića

Klima

U Africi su klimatske zone poredane simetrično sjeverno i južno od polutnika. Najveće su razlike izmedu sjeveroistočnog i jugoistočnog dijela kontinenta. Na sjeveroistoku i istoku veže se pustinjsko područje Afrike na monsunsko područje Azije, a na jugoistoku je Afrika otvorena utjecajima južnog dijela Indijskog oceana. Na klimatske prilike afričkih obalnih zona znatno utječu morske struje: duž zapadne obale hladne Kanarska i Bengvelska (Benguella), a duž jugoistočne obale topla Mozambička struja. Na cirkulaciju vode i smjer struje u sjevernome dijelu Indijskog oceana utječu monsuni. U Africi je za određivanje klimatskih područja važnija razdioba kiše nego temperature, jer velikih fluktuacija u temperaturi gotovo i nema. Za ekvatorski pojas značajna je potpuna jednoličnost klime. Kiša nastaje konvekcijskim strujanjem zraka i pada na istu površinu na kojoj je nastalo isparavanje. Dva su maksimalna iznosa kiše uvjetovana zenitnim položajem Sunca. U Kamerunskom gorju padne do 10 000 mm kiše na godinu. Sjeverno i južno od ekvatora smješteni su krajevi koji imaju dva suha doba, a još dalje prema sjeveru i jugu krajevi s jednim kišnim i jednim suhim razdobljem, koja traju to dulje što su bliže obratnicama. Sjeverno i južno od tropskog pojasa nalazi se pustinjski pojas, za koji su značajne velike amplitude temperature. Sredozemnu klimu imaju krajevi na krajnjem sjeverozapadu Afrike, a vlažnu (humidnu) suptropsku Natal i susjedni dijelovi na jugoistočnoj obali Afrike. U gorovitoj Etiopiji reljef uvjetuje visinsku slojevitost klimatskih tipova (kola, voina dega, dega). Na visokim vulkanskim vrhuncima (Kilimandžaro i dr.) ima vječnog snijega.

Vode

Tokovi rijeka, koje utječu u Atlantski i Indijski ocean te u Sredozemno more, razvijeni su pretežno na unutarnjem ravnjaku, pa se u primorsku ravnicu spuštaju vodopadima i brzicama. U Atlantski ocean utječu Senegal, Gambia, Niger, Ogooué (Ogowe), Kongo, Cunene (Kunene) i Orange. Niger izvire na pristrancima gorja Fouta Djallon pa protječe u golemom luku jugozapadnim područjem Sahare, gdje se iskorištava za natapanje velikog područja različitih kultura. Utječe u more velikom deltom. Za manje brodove plovan je do grada Bamaka. Porječje rijeke Konga nalazi se u zoni ekvatorskih kiša, pa zbog toga svi njegovi pritoci imaju dovoljno vode čitavu godinu. Utječe u more dubokim estuarijem u kojem leže luke Matadi, Boma i Banana. Između vodopada plovan je za riječne brodove. Rijeka Orange (Oranje), prolazeći kroz obalni pojas pustinje Namib, redovito presuši prije nego dosegne ocean. Zajedno s pritocima, od kojih je najvažniji Vaal, iskorištava se za natapanje. U Indijski ocean utječu veće rijeke Limpopo, Zambezi, Rufiji, Ruvuma (Rovuma), Tana i Juba (Jubba). Zambezi se s visokog unutarnjeg ravnjaka spušta u obalnu ravnicu glasovitim Viktorijinim slapovima, te utječe u more deltastim ušćem. Porječje rijeke Limpopo plodno je i gospodarski važno područje.

U Sredozemno more utječe rijeka Nil (6693 km), po duljini prva rijeka svijeta. Nastaje spajanjem Bijelog i Modrog Nila. Bijeli Nil istječe iz Viktorijina jezera i kod Kartuma se spaja s Modrim Nilom. Utječe u more sjeverno od Kaira velikom deltom. U sjeverozapadnome dijelu Afrike u Sredozemno more utječu rijeke (vadi) koje imaju više vode samo za jačih pljuskova; važnije su Tafna, Sig, Habra, Chéliff i Seybouse. Od ukupne površine Afrike jedna je trećina bez otjecanja u more (endoreična). Takvo je područje istočno od jezera Čada i oko jezera Ngami u južnoj Africi. Području Nila pripadaju jezera Viktorijino, Albertovo, Edwardovo, Kyoga (Kioga) i Tana, porječju Konga Tanganyika, Mweru (Moero), Bangweulu i jezero Leopolda II. (Mai-Ndombe), a porječju Zambezija jezero Nyasa. Bez otjecanja su jezera Kivu, Rukwa, Manyara, Abaya i dr. Na području gorja Atlas nalaze se plitka slana jezera (šotovi).

Biljni pokrov

U Africi se od sjevera prema jugu izmjenjuju tri florna carstva. Sjeverni dio Afrike, kao i čitava Europa i najveći dio Azije i Sjeverne Amerike, pripada holarktičkom flornom carstvu. Najveći, sr. dio Afrike, pripada paleotropskom flornom carstvu, a najjužniji, razmjerno malen dio, kaplandskom flornom carstvu.

Holarktičko florno carstvo

Holarktičko florno carstvo obuhvaća, osim prijelaznog područja Makaronezije, dva glavna biljnogeografska područja, sredozemno ili mediteransko i paleoaridno. Mediteranskom flornom području pripadaju sjeverni dijelovi Maroka, Alžira i Tunisa, zajedno s obalnim područjima Egipta i Libije. Po svojem biljnom pokrovu ta područja tvore jedinstvenu cjelinu s europskim dijelom Mediterana, iako se odlikuju većim bogatstvom flore i velikim brojem endema. U nižem su pojasu šume alepskog bora (Pinus halepensis), na koje se u višim zonama nadovezuju šume crnike (Quercus ilex) i hrasta plutnjaka (Quercus suber), a u još višim područjima četinjače Cedrus atlantica i Abies numidica. Najviši pojas Atlasa pripada stepskoj vegetaciji. – Paleoaridnom području, koje se proteže između mediteranskog i paleotropskog flornog područja, pripada pustinja Sahara i dio Afrike istočno od Nila, koji je sličan mezopotamsko-arapskoj pustinji. U području Sahare vegetacija je bujnija samo u oazama, gdje je značajna datulja (Phoenix dactylifera); ostali dijelovi pustinje većinom su bez vegetacije ili s vrlo oskudnim i siromašnim biljnim pokrovom, u kojem se najviše ističu jastučaste i jednogodišnje biljke. – Području Makaronezije, koje je po biljnom pokrovu na prijelazu između holarktičkog i paleotropskog dijela Afrike, pripadaju Madeira, Azori, Kanarsko i Kapverdsko otočje. Značajne su vrste toga područja zmajevac (Dracaena draco) i kaktusima slična sukulentna kanarska mlječika (Euphorbia canariensis).

Paleotropsko florno carstvo

Paleotropskomu flornom carstvu pripada u Africi samo indoafrička regija. Toj regiji pripada čitava tropska Afrika od južne granice Sahare do rijeke Oranja. Za floristički sastav biljnog pokrova toga područja značajne su endemične vrste, osobito na nekim afričkim planinama, u pustinji Kalahari i na otoku Sokotri. Na području između pustinje Kalahari i Atlantskog oceana ima i velik broj endemičnih vrsta izdvojena sustavskog položaja i neobična izgleda, kao npr. Welwitschia mirabilis iz skupine gnetinâ. Bogatstvom endema odlikuju se i planine sr. dijela afričkoga kopna, ali se uz mnoge endemične vrste nalaze i pojedini strani florni elementi, npr. mediteranska Erica arborea. – Cjelokupni vegetacijski pokrov tropske regije Afrike ima drukčiji sastav u nižim područjima nego u visokim planinama. U nižem vegetacijskom pojasu značajna je oštra razlika između vlažnih i suhih područja. U vlažnim područjima, s obilnim oborinama, razvijene su uglavnom biljne zajednice od kojih su sastavljene tropske kišne šume ili džungle, a za suha su područja značajne biljne zajednice koje čine vegetaciju savana i polupustinja. U tom pojasu, i to na ušćima rijeka i na morskim lagunama, razvijene su i zajednice koje tvore vegetaciju mangrova. – Tropska kišna šuma ili džungla, koja se pretežito prostire u porječjima rijeka Nigera i Konga te u području Gvinejskog zaljeva, svojom fizionomijom i strukturom podudara se s istoimenom vegetacijom ostalih tropskih krajeva (tropske Amerike, Malajskog arhipelaga). Sastoji se od više raslinskih slojeva, a drveće najvišeg sloja diže se u visinu i 60 m. Vrlo je gusta i neprohodna, jer svagdje obiluje penjačicama (lijanama), epifitima i bujno razvijenim nižim raslinskim slojevima. Floristički je sastavljena pretežito od specijalnih zapadnoafričkih elemenata, u kojima se najviše ističu biljke iz por. Bombaceae (rodovi Ceiba i Bombax), dudova (Moraceae), leptirnjača (Leguminosae, uključivo mimoze), melija (Meliaceae), zimzelena (Apocynaceae). Penjačice pripadaju najvećim dijelom porodicama pasiflore (Passifloraceae) i bljušteva (Dioscoreaceae). – Više nego tropska šuma raširena je u tropskoj regiji Afrike vegetacija savana i polupustinja. To su uglavnom suhi travnjaci tvrda lišća, koji se – iako su sastavljeni od različitih biljnih zajednica – odlikuju jednoličnom fizionomijom na golemim površinama. Prave su savane najznačajniji tip vegetacije tropske Afrike. Sastavljene su od biljnih zajednica visokih trava, među kojima su razasuta pojedinačna drveta. O visini pojedinih vrsta trava ovisi cjelokupan izgled savana. Izgled pojedinih sastojina savane ovisi i o vrstama lisnatog drveća, koje u sušno doba godine odbacuje lišće. Među tim drvećem mjestimično se ističu različite vrste akacije (Acacia), neke vrste palma, zatim Tamarindus indica i poznati baobab (Adansonia digitata) sa svojim mesnatim deblom, kojemu opseg doseže i više od 40 m. – Iznad nizinskoga vegetacijskog pojasa, koji u obliku savana na Kilimandžaru seže do 1600 m, nalazi se pojas gorskih šuma (na Kilimandžaru do 3000 m), a iznad toga su travnjaci s karakterističnim grmovima (Erica arborea) i pojas smilja (Helichrysum), koji sežu sve do pojasa snijega.

Kaplandsko florno carstvo

Kaplandsko florno carstvo zauzima najjužniji dio afričkoga kopna.

Čovjekov utjecaj na smanjivanje tropskog dijela afričkog biljnog pokrova bio je najjači krajem XIX. st. Najjači učinak u čišćenju i degradaciji tropskih šuma imalo je spaljivanje vegetacije, koje je svojom učinkovitošću nadmašilo sječu, guljenje kore i krčenje stabala. Poticaj za takvu djelatnost bili su širenje stočarstva i poljodjelskih površina, brz rast ljudske i stočne populacije, širenje gradova i vanjski zahtjevi za iskorištavanjem prirodnih bogatstava. U XX. st. tropska kišna šuma jako je smanjena npr. na području Sijera Leonea, prorijeđena i degradirana u Nigeriji i iscrpljena iskorištavanjem drveta za izvoz u Gabonu.

Životinjski svijet

Afrika je uključena u dva zoogeografska područja. Sjeverna Afrika južni je dio palearktičkog potpodručja arktogeje (Sjevernog svijeta), a cijeli kontinent južno od Sahare i jugozapadni dio Arapskog poluotoka te otok Madagaskar pripadaju etiopskomu području arktogeje.

Afrika je najpoznatija po velikoj raznolikosti i bogatstvu životinjskog svijeta. Brojem vrsta velikih kopitara (oko 90) i slatkovodnih riba (2000) nadmašuje ostale kontinente. Od sisavaca biljoždera glavna su skupina afričke antilope: konjska, crna grivasta, muškatna, vijoroga antilopa – kudu (Tragelaphus strepsiceros), oriks (Tragelaphus oryx), adaks (Addax nasomaculatus), gnu (Connochaetes taurinus), eland (rod Taurotragus), njala (rod Tragelaphus), impala (Aepyceros melampus), gerenuk (Litocranius walleri), kobu (rod Kobus), duiker (rodovi Sylvicapra i Cephalophus) te gazele (rod Gazella). Od drugih su tu zebra, žirafa, okapi, vodenkonj, bradavičasta svinja, afrički bivol, nosorozi i afrički slon. Od mesoždera su najpoznatije afričke zvijeri (više od 60 vrsta): lav, leopard, gepard, hijene, hijenski psi, serval (Leptailurus serval), čagalj, lisica, lasica, afrička cibetka (Viverra civeta) i mungos. Od majmuna su najpoznatiji čimpanza, pavijan, mandril, zamorci, sakati majmuni i najveći lemur svijeta – gorila. Od polumajmuna lemura tu su dva podroda, galagi i loriji, a na Madagaskaru polumajmuni sa 40 vrsta čine polovicu svih sisavaca. Endemski su afrički sisavci žirafa, vodenkonj, patuljasti moškavci, cibetke, genetke, hijene, por. vjevericolikih glodavaca (Pedetidae) i kapski termitožder. Na Madagaskaru se ističe por. kukcoždera – bezrepi čekinjasti ježevi (Tenrecidae).

Južno od Sahare živi oko 1500 vrsta ptica, a u sjeverozapadnoj Africi ima još 275 vrsta selica iz palearktičkog područja. To su čvorci, biserke, čaplje, ševe, legnjevi, svračci, muharice, papige, pletilje (ptice iz por. vrabaca koje pletu viseća gnijezda), pčelarice, medosasi (Nectariniidae), kljunorošci (Bucerotidae), papiga žako (jako). Endemske su vrste noj, krupnokljuna čaplja, batoglava čaplja, sekretar (Sagittarius serpentarius) i turakoi (Musophagidae). Por. poput potrka, golubovki, medovođa (Indicatoridae) i ševa pretežno su afričke. Predatori (grabljivice) su orlovi, sokolovi, sove, rode, žalari i nekoliko vrsta vodomara. Od strvinara tu su orlušine (lešinari) i afrički marabu (Leptoptilos crumeniferus). Od gmazova su najčešći gušteri iz por. agama, macaklini, rovaši, krokodili, varani i kornjače. Iguane i šarena udavka (Boa constrictor) nalaze se samo na Madagaskaru. Najpoznatije su zmije egipatska guja i mambe. Od vodozemaca daždevnjaci i gatalinke ograničeni su na sjeverozapadni dio Afrike, a od žaba su karakteristične pandžašice. Među slatkovodnim se ribama nalaze arhaični oblici riba koje mogu udisati zrak: afrička dvodihalica, mnogoperke i neki somovi (Clariidae). U jezeru Nyasi živi oko 200 vrsta riba od kojih je 160 endemično. Među člankonošcima se ističu veliki leptiri riđe i lastinrepci, paličnjaci, bogomoljke, skakavci, putujući mravi (Dorylinae), termiti i balegaši (kotrljani). Putujući skakavci povremeno u velikim rojevima pustoše poljoprivredne kulture. Od nametničkih kukaca moskiti prenose malariju, cece-muhe afričku tripanosomijazu (bolest spavanja) i naganu.

Čovjek je svojim utjecajem znatno izmijenio afričku faunu. Od XIX. st. lovom se smanjio broj nekih vrsta antilopa, slonova, bijelih nosoroga. Istrijebljeni su: berberski i kapski lav, atlaski medvjed (Ursus arctos crowtheri), zebra quagga, Burchellova zebra, leganj (Caprimulgus ludovicianus), vrste zeba (Neospiza concolor), podvrsta vjeverice (Epixerus ebii), gazela (Alcelaphus caama), plava antilopa (Hippotragus leucophaeus), bjelorepi gnu (Connochetes gnou).

Uništavanjem staništa zbog širenja poljoprivrednih površina, intenzivnom ispašom zbog uzgoja stoke, spaljivanjem vegetacije te unošenjem zaraznih bolesti s uvezenom domaćom stokom mnoga su područja ostala bez životinja. Danas su ugrožene vrste: afrički slon, planinski gorila, gepard, antilope (adaks, bijeli i arapski oriks, kobu, duiker) te najveći živući lemur indri (Indri indri) s Madagaskara.

Stanovništvo

Afrika ima oko 720 363 000 st. (1996). Od cjelokupnog broja stanovnika na autohtono stanovništvo otpada 97%, a ostatak je stanovništvo europskog i azijskog podrijetla. Europljani žive pretežno u Južnoafričkoj Republici (oko 20% st.), zatim u Zimbabveu, Zambiji, Namibiji, Mozambiku, Keniji i Senegalu. U istočnoj i južnoj Africi ima stanovnika azijskog podrijetla.

Prosječna gustoća stanovništva u Africi iznosi 24 st./km². Gusto naseljeni krajevi u Africi rijetka su pojava. U savani i na velikim čistinama gustoća je 20 do 40 st./km², u stepi je manja od 10 st./km², a u tropskoj kišnoj šumi manja od 5 st./km²; u Egiptu, na području doline Nila oko 800 st./km². Najrjeđe su naseljeni neki dijelovi Sahare, gdje 1 stanovnik dolazi na više kvadratnih kilometara.

Podjela stanovništva prema rasnim kriterijima djelomično je arbitrarna jer se temelji na fizičkim značajkama koje, ne pripadaju samo jednoj skupini.

U Africi, gdje su seobe bile vrlo česte, skupine stanovništva često su se miješale, a s time i njihove fizičke značajke.

Unatoč tomu mogu se izdvojiti neke skupine koje se daju razmjerno dobro definirati.

Na sjeveru kontinenta i na najvećem dijelu Sahare dolaze rasne europidske skupine (pripadaju mediteranskoj rasi; Arapi, Berberi i Tuarezi), dok mnogobrojne skupine koje pripadaju crnoj rasi (negridi) zauzimaju gotovo cijeli kontinent južno od Sahare (sudanidska, bantuidna, nilotidna skupina). Među najstarije crnačke skupine u Africi (Negrili) pripadaju Pigmejci (u prašumama središnje Afrike) te Hotentoti i Bušmani u području pustinje Kalahari. Etiopski rasni tip (Etiopljani, Somalci), kao i njemu slična fulpska skupina, rezultat je miješanja između europidske mediteranske i afričke crne rase.

U krajevima uz obalu Indijskoga oceana mnogobrojne su skupine u (novije doba) doseljenih Azijata (Indijaca, Pakistanaca, Arapa, Kineza). Na Madagaskaru se nalazi malena skupina pripadnika mongolidne rase (indonezijska, narod Merina), dok su Malgaši rasna mješavina Indonezijaca i pripadnika afričke crne rase.

U južnoj Africi koncentrirano je oko 4,5 milijuna pripadnika bijelaca, uglavnom potomaka Bura i Engleza. Ne valja brkati jezičnu i rasnu pripadnost pojedinih skupina stanovništva i pogrješno je govoriti o »hamitskoj«, »kušitskoj«, »bantuskoj« itd. rasi.

Države

Posjedi

Jezici

Lingvisti se ne slažu o broju jezika što se govore u Africi (oko 800). Po stupnju »afrikanstva« mogu se podijeliti u 7 skupina: 1. jezici prisutni samo u Africi što sigurno ne potječu s kojega drugoga kontinenta (kojsanska porodica i obje porodice tzv. Crne Afrike), 2. jezici prisutni također samo u Africi, no možda su u pretpovijesno doba doneseni s Bliskog istoka (nesemitski jezici afro-azijske porodice), 3. jezici doneseni s drugih kontinenata u predislamsko doba (malgaški na Madagaskaru i semitski jezici u Etiopiji i Eritreji), 4. arapski jezik (proširen islamskim osvajanjima), 5. jezici nastali na podlozi europskih jezika (afrikaans u Južnoafričkoj Republici nastao od nizozemskih dijalekta uz mnoge strane primjese, i razni kreolizirani pidžini, važniji anglokreolski krio u Republici Sijera Leone i frankokreolski na afričkim otocima u Indijskom oceanu), 6. europski jezici bivših kolonizatora, službeni jezici u većini afričkih država (engleski, francuski, portugalski, španjolski), 7. jezici malih enklava (judeošpanjolski u sjevernoj Africi, jezici azijskih imigranata). No kada je riječ o afričkim jezicima, obično se misli samo na jezike prvih dviju ili triju skupina. Afričke su jezike pokušavali klasificirati mnogi lingvisti, no većina je klasifikacija uglavnom zastarjela, operira se s neprihvatljivim pojmovima kao hamitski jezici i sudanski jezici, davana je u genetskom smislu nerazmjerno velika uloga bantuskim jezicima, i sl. Danas je gotovo općenito prihvaćena klasifikacija J. H. Greenberga, koji afričke jezike svrstava u afro-azijsku (hamito-semitsku), nilo-saharsku, kongo-kordofansku i kojsansku porodicu, čemu valja dodati malajo-polinezijsku (austronezijsku) porodicu. Slijedi uz neznatne izmjene Greenbergova klasifikacija s njegovom numeracijom (važniji jezici u zagradama):

III. Afro-azijska porodica: A. semitska grana, A.2. zapadna skupina (arapski, tigre, tigrinja, amharski, gurage i dr.), B. egipatska grana (izumrla), C. berberska grana (berberski i tuareški dijalekti), D. kušitska grana, pet skupina D.1–5. (bedža, agau, afar, somalski, gala, sidamo i dr.), E. čadska grana, devet skupina E.1–9. (hausa i dr.).

II. Nilo-saharska porodica: A. songajska potporodica (songaj), B. saharska potporodica, tri skupine B. a–c. (kanuri, teda i dr.), C. vadajska potporodica (maba i dr.), D. potporodica (fur), E. šari-nilska potporodica, E.1. istočnosudanska grana, deset skupina E.1.1–10. (dongola, luo, dinka, masai i dr.), E.2. srednjosudanska grana, sedam skupina E.2.a–g., E.3. grana (berta), E.4. grana (kunama), F. potporodica koma.

I. Kongo-kordofanska porodica (naziva se i nigersko-kordofanskom porodicom): A. nigero-kongoanska potporodica, A.1. zapadnoatlantska grana, dvije skupine A.1.a–b. (volof, serer, fulani, temne, kisi i dr.), A.2. grana mande, dvije skupine A.2.a–b. (soninke, mandingo, vai i dr.), A.3. voltajska (gur) grana, sedam skupina A.3.a–g. (senufo, lobi, nunuma, mosi, tem, bargu, gurma i dr.), A.4. grana kva, osam skupina A.4.a–h. (grebo, kru, eve, akan, ga, joruba, igbira, bini, igbo, idžo i dr.), A.5. grana Benue-Kongo, A.5.A. podgrana Plateau, sedam skupina A.5.A.1–7. (basa, jergam i dr.), A.5.B. džukunoidalna podgrana (džukun, boricu i dr.), A.5.C. podgrana Cross-River, tri skupine A.5.C.1–3. (efik i dr.), A.5.D. bantuidalna podgrana, A.5.D.1. skupina (tiv i dr.), A.5.D.2. bantuska skupina (duala, evondo, ganda, rundi, kikuju, kongo, ngala, luba, bemba, njamvezi, svahili, zulu, soto, venda, šona, herero i dr.), A.6. adamavsko-istočna grana, A.6.A. adamavska podgrana, četrnaest skupina A.6.A.1–14. (čamba, bua i dr.), A.6.B. istočna podgrana, osam skupina A.6.B.1–8. (sango, zande, ndogo i dr.); I.B. kordofanska potporodica, B.1–15. skupina.

IV. Kojsanska porodica: bušmanski i hotentotski jezici na jugu Afrike, sandave i haca u Tanzaniji. U novije doba većina afrikanista sumnja u genetsko jedinstvo kojsanske porodice.

V. Malajo-polinezijska porodica: malgaški jezik.

U tipološkom smislu afrički jezici pripadaju najčešće aglutinativnomu inflektivnom tipu. Izolirajućem tipu pripada grana kva kongo-kordofanske porodice (I.A.4.), a bušmanski se jezici približuju tomu tipu. Fuzijskomu inflektivnom tipu pripadaju afro-azijski jezici, a približuje mu se kanuri (II.B.a.). Glasovno su značajni tzv. klikovi (clicks), suglasnici slični »coktanju« ili oponašanju poljupca, kakvih inače zapravo nema na svijetu (kojsanski jezici i najjužniji bantuski). Tipični su i suglasnici s dvojnim mjestom tvorbe (kp i sl.), kao i ejektivni, implozivni i prenazalizirani (mp, nt i sl.) suglasnici, česti su nosni samoglasnici, a tonovi obično imaju semantičku i gramatičku funkciju, osobito u izolirajućim jezicima, koji se još karakteriziraju jednosložnošću i strogim poretkom riječi. Za kongo-kordofansku porodicu tipične su imenske klase, a izražavaju se najčešće prefiksima. Gramatički je rod razvijen u afro-azijskoj porodici, ali i u hotentotskim i nekim nilotskim jezicima (II.E.1.9.). – Standardizirano je u raznim stupnjevima dvadesetak afričkih jezika.

Hrvati u Africi

Nakon brodskih posada koje sporadično dodiruju afričko područje južno od Sahare na putu oko kontinenta, prvi istraživački dodir s »Crnom Afrikom« ostvario je D. Lerman, član Stanleyjevih ekspedicija 1880-ih. Lermanovo poznavanje Afrike pokazalo se korisnim na Berlinskoj konferenciji o razgraničenju u Kongu (1884–85). S njim je istraživao i N. Lukšić, koji je postao i zapovjednikom pokrajine Mjenjango. Kritiku ponašanja europskih sila u Africi iznosi V. F. Mažuranić u svojim Crticama iz Afrike, a sam sudjeluje u pobuni plemena Betetela (Kongo) protiv Belgijanaca (1895–1900). Braća Seljani, istražujući i radeći za etiopskog cara, ali i za europske sile, postaju »Vikonti od Turkana«. U XX. st. brojni su pojedinci koji izvješćuju iz Afrike (T. Sekelj, Z. Štambuk), pišu protiv kolonijalizma (Z. Pečar) ili upoznaju Hrvatsku s afričkom kulturom (P. Guberina). U gospodarskoj i tehničkoj suradnji djeluju mnogi pojedinci i ustanove, a hrvatska poduzeća ostvaruju velike projekte u Etiopiji, Sudanu, Nigeriji, Zambiji, Libiji i dr. Raznim oblicima suradnje s afričkim zemljama sustavnije se bavio Institut za zemlje u razvoju u Zagrebu.

Prve hrvatske iseljeničke naseobine utemeljili su u Egiptu radnici koji su radili na prokopu Sueskoga kanala od 1859. Procjene o njihovu broju kreću se od nekoliko stotina do 3000. Dio radnika ostao je u Egiptu i nakon probijanja kanala radeći na poslovima vezanima uz tu prometnicu. Zajedno sa Slovencima Hrvati su 1895. utemeljili u Aleksandriji društvo Slavjanska sloga. Ono je imalo potporni i prosvjetni značaj.

Osim u Egiptu, u sjevernoj Africi između dvaju svjetskih ratova živjelo je nekoliko stotina Hrvata u Tunisu i Alžiru.

U Južnoafričku Republiku Hrvati počinju stizati potkraj XIX. st. i zapošljavaju se pretežno u rudnicima zlata. Do I. svjetskog rata uselilo ih se nešto manje od tisuću, između dvaju ratova u 22 naselja živjelo ih je oko 4000, a danas 6000 do 7000. U britansko-burskom ratu dio Hrvata borio se na strani Bura. Najpoznatiji je među njima Ulderik Franić, koji je napisao više dopisa za zadarski Narodni list u kojima je obavijestio hrvatsku javnost o tom ratu. God. 1908. u Johannesburgu je utemeljena Hrvatska čitaonica, a Hrvati su se okupljali i u društvima s austrougarskim, slavenskim i jugoslavenskim imenom. Nakon II. svjetskog rata hrvatska je zajednica osvježena novim doseljenicima koji su obrazovaniji, a politički snažnije nacionalno orijentirani od prethodnika. U novije se doba sve više Hrvata okuplja oko hrvatske katoličke misije u Johannesburghu. (Vidi: Katolička crkva i Hrvati izvan domovine. Zagreb, 1978. – T. A. Mursalo. In search of a better life – a story of Croatian settlers in Southern Africa. Johannesburg, 1981.)

Povijest

Afriku su već prije oko 5 milijuna godina naseljavali bliski evolucijski preci današnjeg čovjeka. Prije oko 1,5 milijuna godina ta su se bića razvila u napredniju formu Homo habilis i Homo erectus. Homo sapiens javlja se prije 200 000 godina. Postupno se pojavljuje podjela na rase. Potkraj paleolitika (12 000 do 10 000 god. pr. Kr.) Afriku su naseljavali Bušmani i Pigmeji u ekvatorijalnoj Africi te nigridsko stanovništvo u sjevernoj, zapadnoj i srednjoj Africi.

Prva velika civilizacija (→ egipat ) nastala je u Africi u dolini Nila oko 5000 godina pr. Krista. Od XI. st. pr. Kr. na sjevernoj obali Afrike svoje trgovačke kolonije osnivaju Feničani. Tijekom II. i I. st. pr. Kr. cijelu sjevernu obalu Afrike od današnjeg Maroka do Egipta osvaja Rim te dolazi do spajanja kultura.

Raspadom Rimskog Carstva 395. podijeljena je i sjeverna Afrika. Egipat je ostao u sastavu Istočnoga Rimskog Carstva. Zapadni dio sjeverne Afrike osvojili su 429. Vandali, koji su svoju državu osnovali na prostorima Kartage. God. 533. tim je prostorom zavladao Bizant. Kraj njegove dominacije donijeli su prodori Arapa u sjevernu Afriku tijekom VII. st.

Oko 1000. pr. Kr. u Nubiji je nastalo kraljevstvo Kuš s glavnim gradom u Napati. U VIII. st. pr. Kr. Kušiti su osvojili Egipat i ondje uspostavili svoju dinastiju. Oko 350. pr. Kr. njihovo su kraljevstvo uništile snage kraljevstva Aksum (današnja Etiopija). God. 333. vladar Aksuma Ezana primio je kršćanstvo. Aksum je u VI. st. bio pozornica vjerskih ratova. Nestao je tijekom X. st. pošto su obalu Crvenoga mora osvojili Arapi.

Do kraja VII. st. Arapi su osvojili cijelu sjevernu Afriku, sve do Sudana i današnje sjeverne Nigerije, a uskoro potom i istočnu obalu od današnje Somalije do rijeke Zambezija. Time se veći dio kontinenta našao pod arapsko-islamskim utjecajem. Isprva je to područje bilo pod damaskim, a poslije pod bagdadskim kalifom. U X. i XI. st. u istočnom dijelu sjeverne Afrike vladali su Fatimidi, potom u XII–XIII. st. Ajubidi, dok su istodobno u zapadnom dijelu postojale države berberskih dinastija Almoravida, Almohada i Marinida. U Egiptu su od polovice XIII. st. do 1517. vladali mameluci. Na početku XVI. st. cijela sjeverna Afrika došla je pod vlast osmanskih sultana. Islam je postao dominantna religija, a arapski utjecaji ostavili su snažan trag do danas.

Većina stanovnika Afrike južno od Sahare bila je izolirana od događaja u sjevernoj Africi. Od I. tisućljeća pr. Kr. trajala je migracija plemenâ Bantu, koja su se sa svojih prvotnih obitavališta na pograničju Nigerije i Kameruna raselila po cijeloj središnjoj Africi, te dijelu istočne i južne Afrike. U zapadnom dijelu Afrike, oko III–IV. st. nastala je država Gana u gornjem toku rijeka Senegala i Nigera. Njezino se bogatstvo temeljilo na nalazištima zlata. Gana je procvat doživjela između IX. i XI. st., kada se pod njezinim utjecajem nalazio i zapadni Sudan. God. 1076. porazili su je Almoravidi, pa se Gana raspala na niz državica. U XIII. st. razvija se država Mali, koja najveći procvat doživljava pod vlašću Muse Velikog (1312–37), a konačno propada u XVII. st. Nasljednik njezine moći postala je država Songaj, koja je nastala još potkraj IX. st., a 1591. osvojili su je Marokanci. Države-gradovi nastale su u sjeverozapadnom dijelu današnje Nigerije u razdoblju od VIII. do X. st., i trajale su do XIX. st., kada su ušle u sastav sultanata Sokoto. Na prostoru današnje Nigerije postojala je također od XII. st. država Benin, a od XIII. st. država Joruba (Ojo, Ife). Poznate su po visokoj razini razvitka umjetnosti. Na prostoru današnje Gane od XVII. st. postojala je država Ašanti, a na prostoru današnjeg Benina država Dahomej. Te su se države, napose Joruba i Dahomej, obogatile trgovinom robovima. U XIX. st. porazili su ih Francuzi i Britanci. Oko jezera Čad od VIII. st. postojala je država Kanem, a od XIV. st. ondje se razvijaju države Vadaj i Bagirmi. U XIX. st. sve su te države osvojili Francuzi. U istočnom Sudanu nalazili su se sultanati Dar Fur i Sennar, koji su u XIX. st. ušli u sastav egipatskih posjeda. Poslije su ih osvojili Britanci. U donjem toku rijeke Konga nastala je u XIV. st. država Kongo, koja je od XV. st. vodila trgovinu robovima s Portugalcima. Na početku XVI. st. vladar Konga primio je kršćanstvo. Država Kongo raspala se u XVIII. st. U XIV. st. južno od države Kongo nastala je država Ndongo (u današnjoj Angoli), koju su 1671. godine zauzeli Portugalci. Na prostoru današnje Demokratske Republike Kongo u XV. i XVI. st. nastale su države Luba, Kuba i Lunda, koje su kasnije osvojili Belgijanci. Istočna obala Afrike u XVI. i XVII. st. nalazila se pod vlašću Portugalaca. Potkraj XVII. st. njome su zavladali Arapi, koji su stvorili snažan sultanat Zanzibar. Države u području Albertova jezera, Viktorijina jezera i jezera Tanganyike osnovali su Bahimi, u X–XV. st. Već tijekom X–XI. st. nastala je država Kitwara. Na njezinim su ruševinama na prostoru današnje Ugande od XVI. st. postojale države: Buganda, Karagwe, Kiziba, Toro, Bunjoro, Ankole. Najjača je među njima bila Buganda, koja je sebi uspjela podčiniti druge države. Nakon raspada države Kitwara nastale su također države na prostoru današnjeg Burundija i Ruande – najjača je bila Rundi i njezini vazali: Ruwenga, Usire i Murere. U XVII. st. nastala je država Ruanda, kojom su vladali Tutsi, potomci Bahima. U južnoj Africi na prostor današnje Zambije, Zimbabvea i Malavija, naseljen isprva poljodjelskim stanovništvom nepoznata podrijetla, od VI. st. dolaze Bantu i stvaraju kulture Kalomo (Zambija) i Leopard’s Kopje (Zimbabve), a nakon toga Veliki Zimbabve, koji je održavao odnose s obalom Indijskog oceana i državama Azije. U XV. st. između rijeka Limpopo i Zambezi stvorena je jaka država Monomotapa. Na prostoru današnje Južnoafričke Republike narodi Bantu nisu formirali centraliziranu državu sve do XIX. st. Početkom XIX. st. snažnu državu stvorio je ondje narod Zulu. Njihov kralj bio je Shaka, zvan Crni Napoleon. Tu su državu uništili Englezi 1879. god. U južnoj Africi od 1652. naseljavali su se nizozemski naseljenici, Buri ili Afrikaneri – jedini bjelački narod na prostoru Crne Afrike.

Europsku ekspanziju u Africi započeli su Portugalci u XV. st. Oni su zauzeli obale kraljevstva Konga i obalu istočne Afrike, te stvorili kolonije u Angoli i Mozambiku. Od XVII. st. Britanci su započeli osvajanje obale današnje Gane, a Francuzi su zauzeli ušće rijeke Senegala. God. 1652. svoju koloniju u južnoj Africi ( Kaapstad) stvorili su Nizozemci. Već u XVI. st. započinje izvoz crnog roblja u Ameriku. Kolonijalno osvajanje Afrike u pravom smislu ostvareno je u XIX. st. Najveće kolonijalne velesile postale su Francuska i Velika Britanija.

Već na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Velika Britanija zauzela je Gambiju, Sijera Leone i dio Gane (Zlatna Obala), a 1806. god. Kaapland, gdje je uskoro došlo do sukoba s Burima. To je izazvalo njihovu veliku seobu, a poslije burske ratove. U drugoj polovici XIX. st. Velika je Britanija proširila svoju vlast u zapadnoj Africi: zauzela je Lagos (protektorat 1851), Oil Rivers (obala današnje Nigerije, 1885) i sjevernu Nigeriju (1900), a nakon krvavih ratova protiv naroda Ašanti cijelu Zlatnu Obalu. U istočnoj Africi Britanci su 1884. zauzeli dio Somalije (Britanska Somalija), nametnuli protektorat državi Bugandi (1894) te 1895. proglasili obalu Kenije Istočnoafričkim protektoratom. U južnoj Africi podčinili su Basuto (danas Lesoto, 1886), Bocvanu (1889), Svaziland (1903), a 1890–1900. Južnu Rodeziju (danas Zimbabve), Njasu (danas Malavi) i Sjevernu Rodeziju (danas Zambija). God. 1882. Britanci su uspjeli nametnuti svoj protektorat i Egiptu.

Od početka XIX. st. Francuzi su težili zauzimanju današnjeg Alžira (zauzet 1847), Tunisa (zauzet 1881) i Maroka (zauzet 1910). U zapadnoj Africi polazna točka francuskih osvajanja bili su posjedi u Senegalu; 1677. zauzeli su otok Gorée i Zeleni rt. God. 1857. osnovali su Dakar. Do 1895. trajalo je oružano osvajanje Senegala, 1883. francuske ekspedicije došle su do rijeke Nigera, osvojile su Gvineju (1886), Obalu Bjelokosti (1891), a do kraja XIX. st. i prostor današnjeg Malija, Burkine Faso, Čada, Benina i Srednjoafričke Republike. God. 1885. Francuska je nametnula protektorat Madagaskaru, a 1886. Komorima. U istočnoj Africi Francuzi su zauzeli također dio Somalije (danas Džibuti). Prostor današnjega Konga bio je francuska kolonija 1886-1910.

Potkraj XIX. st. svoju ekspanziju u Africi pokrenula je i Njemačka. God. 1884. nametnula je protektorat Kamerunu i jugozapadnoj Africi, Togu (1885), Ruandi-Urundiju (1889), a 1890. stvorena je Njemačka Istočna Afrika (danas glavnina Tanzanije). Kolonijalne ambicije imale su također Belgija, koja je zauzela teritorij Konga, i Italija, koja je zauzela teritorije u Somaliji i Eritreji.

Podjela Afrike na kolonije službeno je prihvaćena na Berlinskom kongresu 1885., kada su određene zone utjecaja. Uoči I. svjetskog rata cijela Afrika, osim Etiopije i Liberije, bila je podijeljena na kolonije. Francuska je posjedovala oko trećine afričkog kontinenta (Maroko, Alžir, Tunis, Francusku Ekvatorsku Afriku i Francusku Zapadnu Afriku, Francusku Somaliju, Madagaskar i Komore), jednako kao i Velika Britanija (Gambiju, Sijera Leone, Zlatnu Obalu, Nigeriju, Svaziland, Basuto, Bocvanu, Rodeziju, Njasu, Britansku Istočnu Afriku, Britansku Somaliju, Zanzibar i Sejšele). Portugal je nadzirao Kapverdsko otočje, Portugalsku Gvineju, otoke São Tomé i Principe, Angolu i Mozambik. Belgijski kolonijalni posjed obuhvaćao je Kongo. Nijemci su držali Togo, Kamerun, jugozapadnu Afriku i Njemačku Istočnu Afriku. Italija je kontrolirala Libiju, Eritreju i Talijansku Somaliju. Španjolska je zauzela Kanarsko otočje, Španjolski Maroko, Rio de Oro i Španjolsku Gvineju. Nakon I. svjetskog rata iz Afrike je izbačena Njemačka, a njezine su posjede (kao mandate Lige naroda) podijelile Francuska, Velika Britanija, Belgija i Savez Južne Afrike. God. 1922. Egipat je postao neovisnom državom. God. 1935–36. Italija je zauzela Etiopiju.

Nakon II. svjetskog rata jača antikolonijalizam širom Afrike. Na Četvrtome panafričkom kongresu u Manchesteru (1945), pod utjecajem istaknutih boraca za neovisnost (Jomo Kenyatta, Kwame Nkrumah, Nnamdi Azikiwe i dr.), zahtijevalo se samoodređenje afričkih naroda i ujedinjenje afričkih država. Na Prvoj konferenciji neovisnih zemalja Afrike održanoj 1958. u Accri sudjelovali su predstavnici osam zemalja (bez Južnoafričkog Saveza). Do kraja 1960. neovisnost su proglasile 23 afričke zemlje, a 1963. utemeljena je u Adis Abebi Organizacija afričkog jedinstva. U razdoblju 1961–74. neovisnim postaje još 16 afričkih zemalja. Dekolonijalizacija afričkog juga dovršena je ostvarenjem neovisnosti Angole, Mozambika (1975), Zimbabvea (1980) i Namibije (1990), te demokratizacijom Južnoafričke Republike 1994. Teritorijalni i granični sporovi, etničke podjele i neravnopravnosti, velikodržavlje i diktatorska narav brojnih režima, uz gospodarsku zaostalost i siromaštvo, učinili su Afriku poprištem mnogobrojnih međudržavnih sukoba i unutarnjih nestabilnosti, zabilježenih usporedno s procesom dekolonijalizacije. Arapske zemlje sjeverne Afrike sukobljavale su se s Izraelom (1948–49., 1956., 1967., 1973) ali i međusobno, uglavnom zbog granica određenih u kolonijalnom razdoblju (Alžir – Tunis 1957–58; Egipat – Sudan 1958; Alžir – Maroko 1963., 1976; Libija – Egipat 1977; Tunis – Libija 1979). Međudržavni konflikti zbog spornih granica događali su se i južno od Sahare (Tanzanija – Mozambik 1974; Mali – Gornja Volta 1974–75; Kenija – Somalija 1980; Nigerija – Kamerun 1981). Secesionistički pokreti destabilizirali su nekadašnji Zair (Katanga, 1960–67), Nigeriju (Bijafra, 1967–70), jug Sudana (1954–72., ponovno od 1982) i Etiopiju (Ogaden, 1974–88; Tigre od 1975; Eritreja, 1961–93). Građanski ratovi bili su dugotrajni i u Kamerunu (1960–66), Čadu (1968–82., 1989), Angoli (1976–91), Mozambiku (1980–92), Ruandi (1962–63., 1969., 1973., 1990–94) i Somaliji (od 1985). Vojne intervencije u Africi poduzimale su nekadašnje kolonijalne sile – Velika Britanija u Egiptu (1956) te u Ugandi, Keniji i Tanzaniji (1964); Belgija u bivšem Zairu (1961., 1964), a Francuska u Egiptu (1956), Mauritaniji i Tunisu (1961), Gabonu (1964), Džibutiju (1976–77), bivšem Zairu i Mauritaniji (1977–78), Srednjoafričkoj Republici (1979) i nekoliko puta u Čadu (1968–83) te u Ruandi (1994). Vojne intervencije poduzimaju i afričke zemlje – Južnoafrička Republika u Angoli (1975–76., 1980–88), Tanzanija u Ugandi (1979), Senegal u Gambiji (1980), Libija u Čadu (1980–87) i dr. Afričku solidarnost slabila su i različita savezništva u geopolitičkom sučeljavanju između SAD-a i SSSR-a za prevlast u Africi, a to se najizrazitije očitovalo tijekom zadnjih arapsko-izraelskih sukoba, ratova na afričkom rogu i oslobađanja zemalja afričkog juga. Za mnoge afričke zemlje dekolonijalizacija je, ideološki, bila spoj oslobodilačkog nacionalizma i socijalističkih ideja, uz potporu Sovjetskog Saveza, Kine i ostalih komunističkih zemalja. Mnogobrojne afričke suprotnosti nastojao je ublažiti pokret nesvrstanih zemalja, u čemu je uspijevao samo djelomično. U razdoblju 1990–96. u Africi je zabilježeno prosječno 20 oružanih sukoba godišnje. Polovicom 1990-ih Afrika ostaje kontinent neriješenih konflikata (Sudan, Čad, Somalija, Ruanda, Zapadna Sahara, Kongo, Angola i dr.), suočena je s problemima izbjeglica u pojedinim područjima (trećina izbjeglica u svijetu), sve većom raširenošću AIDS-a (oko 6 milijuna oboljelih potkraj 1992) te s nedostatkom hrane, energije i, općenito, gospodarske perspektive.

Od 2011. politička nestabilnost obilježje je i sjeveroistočne Afrike; nakon masovnih proturežimskih prosvjeda u Tunisu i Egiptu uspostavljena je izborna vlast (uglavnom islamistička), dok je Libija nakon oružane pobune i britansko-francuske vojne intervencije (koju su poduprli SAD i NATO) ostala geopolitički fragmentirana i bez snažne središnje vlasti. Južni Sudan je 2011. stekao neovisnost, a potom je zbog spornoga pograničja u ograničenom konfliktu sa Sudanom. Početkom 2000-ih mirovne i stabilizacijske operacije UN-a bile su u Liberiji (2003–18), Obali Bjelokosti (2004–17) i Darfuru (2007–20), a nastavljene su u Zapadnoj Sahari (od 1991), DR Kongu (od 1999), Južnome Sudanu (od 2011) i Srednjoafričkoj Republici (od 2014).

Likovne umjetnosti

Likovne umjetnosti, umjetničko stvaralaštvo naroda i plemena »Crne Afrike«. Najstarija svjedočanstva te umjetnosti jesu špiljske slikarije, koje na širokim prostorima Afrike još i danas izrađuju lovačka i stočarska plemena.

Afrička umjetnost po svojoj je biti religijskoga podrijetla, kao i tzv. dvorska umjetnost, koja je uglavnom bila u službi »svetih kraljevstava«; glavni nositelji su sjedilački narodi. Najčešći su izražajni oblici likovi predaka i vračeva a potom maske; česti su i prikazi lokalnih zaštitnika, grobnih figurina, svetoga posuđa, raznih predmeta koji iskazuju rang i dostojanstvo (žezlo, palica, lule).

Najveće umjetničke domete dosegnula je afrička umjetnost Benina kao i ona u gradovima državama: Joruba (danas područje Nigerije), Dahomej (Benin, danas Dahomej), kod Ašantija (danas Gana) te još neke manje države na području današnjih Zaira, Konga i Angole.

Glavni materijal je drvo; ti su se predmeti rjeđe očuvali (najstarija drvena skulptura, VIII/IX. st., potječe iz Angole). Drugi su se materijali manje upotrebljavali ali su se, zbog prirodnih svojstava, bolje očuvali.

Svako važnije pleme ima svoj plemenski stil kojim se uvijek iskazuje značaj plemenske države, najčešće naglašenom frontalnošću i simetrijom. Iznimka su dvorska umjetnost Joruba i Konga te ona u Kamerunu. Najranija dosad poznata afrička plastika jesu terakote kulture Nok (sr. Nigerija), koja se datira u razdoblje od 500. god. pr. Kr. do 200. god. Najstarije terakote južno od polutnika poznate su glave iz Lydenburga, oko 500. god., a nađene su u istočnom Transvaalu. Jedna je od najstarijih željeznih kultura zapadne Afrike–Sao: terakote (ljudske i životinjske figure), rijetki željezni, brončani i ukrasni predmeti, a još rjeđi predmeti od bjelokosti i stakla; datira se u X–XVI. st. Iz istoga su razdoblja terakote i brončana plastika koja je nađena u Efi (sada Nigerija). Pretpostavlja se kulturna povezanost kultura Nok i Efe kao i ona Efe i kulture Igbo u današnjem Nigeru. Jednako tako sličnost s predmetima iz kulture Nok imaju i špiljske slikarije iz Esije (sr. Nigerija).

Na području gornjega toka rijeke Nigera u Maliju nađene su vrijedne terakote i brončane skulpture nastale od X. do XIII. st., slične onima iz nedaleke kulture Dogona; nosilac je te kulture neki starocrnački narod o kojem se dosad malo znade.

Umjetničko i obrtničko stvaralaštvo mnogih plemena obuhvaća i predmete svakodnevne uporabe; najpoznatiji takvi predmeti jesu zlatni utezi Ašantija. Vrijednih radova ima i lončarstvo, tkalaštvo, košaraštvo, obradba kože, staklarstvo i dr. Amo spada i ritualno urešavanje tijela, frizure i dijelova odjeće, nakit te podizanje koliba (osobito kod islamiziranih plemena).

Početkom XX. st. afričku plastičku umjetnost prepoznala je europska avangarda (P. Picasso, H. Matisse, A. Derain, E. Nolde), a njezina izvornost i čistoća postala je izazovom modernoj umjetnosti.

Promjenom religijsko-kulturne sfere (kršćanstvo, islam) mnogi afrički narodi i plemena napuštaju tradicijske umjetničke oblike. Potraga za novim umjetničkim formama dovodi do razmišljanja u smislu jednoga afričkog identiteta i traženja kontrapunkta europskoj umjetničkoj tradiciji. Osnivaju se umjetničke akademije u Kartumu, Kinšasi i dr., koje pokušavaju posredovati između tradicionalnih uzora i modernoga likovnog izraza. Poznatiji umjetnici toga smjera jesu: u Gani Vincent Kofi, u Keniji Louis Mwaniki, u Mozambiku R. Mabota i Moises Limbine, u Nigeriji Obiora Udechukwu, u Sudanu Ahmed M. Shibrain, u Tanzaniji Sam J. Ntiro, u Ugandi Jak Katarikawe, u Zambiji Henri Tayali.

Osamostaljenjem mnogobrojnih afričkih zemalja 1960-ih god. javljaju se reprezentativne umjetničke forme sa simbolikom koja potvrđuje nacionalno jedinstvo i državnu samosvijest. Ideologija crne umjetnosti inspirirana djelima L. S. Senghora zagovara neoafrički stil, među ostalim u Senegalu kod Pape Ibraija, u Etiopiji kod Afewerka Teklea, u Nigeriji kod Bena Enwonwua, u Togu kod P. Ahyija, u Kongu kod Baby J. D. M’Bemba. Njih slijede i mnogi afrički umjetnici u Europi, gdje su umjetničke forme ipak određene internacionalnim umjetničkim razvitkom.

Poticaj modernim likovnim ostvarenjima (slikarstvo, plastika, tekstil) od 1950–65. dale su umjetničke radionice koje su u pojedinim središtima osnivali Europljani (Oshogbo u Nigeriji, Brazzavile, Dakar). Moderna kamena skulptura osobito se razvila u Harareu (od 1980., Salisbury). Poznate su i južnoafričke radionice (Johannesburg, Durban) koje vode akademski obrazovani umjetnici.

Popularne umjetničke forme, kino plakati, ilustrativni materijali, igračke, fotokulise, izrađuju se u malim radionicama, ali i tu ima međunarodno poznatih imena: Johnny Muraji iz Kenije, Papisto Boy iz Senegala.

Umjetnost namijenjena kršćanskom kultu i bogoslužju izrađuje se u radionicama većih vjerskih središta i pretežno zagovara tradicionalne uzore i oblike. Poznata su središta: drvorezbarski centar Oye Ekiti u Nigeriji (osnovao Pater Caroll, 1947); cirenska škola u Zimbabveu (E. Paterson, 1940–71), umjetnička škola u Serimi i dr.

Komercijalizirana afrička umjetnost dovela je u posljednje doba do procvata različitih turističkih suvenira koji se svojim formama naslanjaju na tradicijsku afričku umjetnost.

Glazba

Južni je rub Sahare granica između dviju raznovrsnih tradicija, arapske (i berberske) na sjeveru (→ arapi, glazba) te crnačke na jugu. Premda je Afrika južno od Sahare veliko područje s raznovrsnim glazbenim izrazima, zajedničke su mu osobine: ritmička izrazitost i korištenje složenih ritmova; tijesna povezanost glazbenog zvuka i plesnog pokreta; funkcionalnost glazbe u odnosu na posao, obred, običaje i dr.; kolektivno sudjelovanje; ponavljanje i variranje kratkih melodijskih segmenata; višeglasnost; responzorijalnost (obrazac »poziv i odgovor« podrazumijeva naizmjenično glasanje solista i skupine); tonski sustav nalik dijatonskomu i postojanost tempa. Vokalni izraz obuhvaća širok raspon od solističkog izvođenja uspavanki i pripovjednih pjesama u duhu različitih regionalnih tradicija do skupnog »jodlanja« (karakterističnoga za Pigmejce).

Među glazbalima dominiraju idiofoni i udaraljke, a ponegdje istaknutu ulogu imaju aerofonska i kordofonska glazbala. Među idiofonima posebno se ističu lamelafon (sanza, mbira), kojemu metalne lamele, učvršćene na jednoj strani drvene rezonantne kutije, svirač trza palcima, ksilofon (ponegdje s rezonatorima od buče pod pločicama), zvečke i zvonce; vrlo su rašireni bubnjevi različitih oblika i funkcija, koji zahtijevaju raznovrsne sviračke tehnike. Posebno su zanimljivi tzv. bubnjevi koji govore, s pomoću kojih se ponegdje prenose poruke i izvodi poezija. Od aerofonskih glazbala najzastupljenija su ona tipa flaute, trublje i oboe, a među kordofonskima ona tipa citre, lutnje i harfe (kora u zapadnoj Africi združuje značajke lutnje i harfe).

Suvremena popularna glazba u Africi služi primarno zabavi. Na njezino oblikovanje snažno su utjecali izvanafrički čimbenici, primjerice europsko crkveno pjevanje i vojnički ansambli puhača, srednjoamerički plesni obrasci (rumba, son i dr.) i popularna glazba Zapada. Potkraj XX. st. mnogobrojna afrička popularnoglazbena usmjerenja postaju svjetski poznata (primjerice, ganski highlife, nigerijski juju, zairski soukous i kamerunski makossa). Određen broj afričkih skladatelja povezuje u svojim djelima tamošnju tradicijsku glazbu i skladateljske tehnike umjetničke glazbe Zapada (npr. A. Euba, J. H. Nketia, F. Sowande).